Mucanje

 Mucanje je netečnost, odnosno poremećaj ritma i tempa govora. Najčešće se javlja u predškolskom periodu od 2. do 5. godine života. Može se javiti i kasnije.
Oko 2,4 % djece predškolske dobi muca. Taj postotak se u školskoj dobi smanjuje na oko 1%.
Prema nekim autorima čak do 80 posto djece u periodu od 2. do 5. godine života, kad se govor intenzivno razvija, prolazi tzv. fazu fiziološkog mucanja (razvojna netečnost govora).
 
Obilježja razvojnih netečnosti:
• ponavljanja slogova u riječima 1-2X („ka-ka-kapa” )
• ponavljanje cijelih riječi ili fraza („daj-daj-daj mi kapu” )
• oklijevanja ili poštapalice u govoru (hm, a, i sl.)
• dijete nije svjesno nepravilnosti u govoru, ne izbjegava govor
• nema napetosti govornih organa (mišića lica, usana)
U većini slučajeva, ako se djetetu ne osvijeste, ovi simptomi spontano nestaju.
 
Međutim, katkad i normalne razvojne netečnosti, prisutne kod gotovo svakog djeteta, mogu postati uzrok poremećaja i prerasti u „pravo mucanje” . To se može dogoditi
ako okolina djetetu osvijesti takva zastajkivanja pa uslijed toga ono osjeti potrebu da ih izbjegava i svlada. Dijete pritom gubi spontanost u govoru, počinje razmišljati o tome kako će što reći, kako pokrenuti i uskladiti artikulacijske organe, kako i koliko udahnuti. Pri tom može doći do povećane napetosti, a zastoji mogu postati jači i učestaliji. Na taj način se stvara zatvoren krug osjećaja neugode i neuspjeha, iz kojeg je djetetu samom, bez stručne pomoći, teško izaći.
Roditelji često mucanje svojeg djeteta povezuju isključivo s nekim pretrpljenim strahom i slično. Međutim, uzroci pravog mucanja daleko su kompleksniji. Iako se sa sigurnošću još uvijek ne zna pravi uzrok,  kombinacija  triju čimbenika najčešće dovodi do navedenog poremećaja. Pravo mucanje nastaje kad je dijete po prirodi osjetljivije, ima genetske predispozicije i izloženo je nekom stresu.
Mucanje je poremećaj koji se javlja periodično (izmjenjuju se periodi tečnog i netečnog
govora) i to često naizgled bez nekog izravnog povoda. Tako u početku dijete može mucati tek povremeno, samo u pojedinim situacijama. S vremenom ti periodi netečnog govora mogu postati dulji i učestaliji, a zastoji u govoru češći i izraženiji.
 
Najizraženija obilježja govora djece koja mucaju su:
• češće ponavljaju dijelove riječi (glasove ili slogove), nego cijele riječi ili fraze
• ponavljaju glasove ili slogove dva i više puta prije nego što uspiju izgovoriti riječ (ma-ma-ma-mama, p-p-p-p-petar)
• imaju posebne teškoće u započinjanju izgovaranja riječi, a najčešće zastaju na početnim dijelovima rečenica
• pretjerano naglašavaju neki glas u riječi ili ga produljuju (ma-a-A-A-aska)
• na početku ili tijekom govora ostaju bez glasa („skamene se”)
• svjesni su svojeg poremećaja, govor doživljavaju kao nelagodu
• tijekom govora kod te djece uočava se napetost mišića lica, usana i drugih mišića koji sudjeluju u govoru, ili pak ukočenost ili brzi trzaji cijelog tijela ili pojedinih dijelova (glava, ruke)  
Kad uoči ovakve ili slične simptome u govoru svojeg djeteta, najbolje što roditelj može učiniti jest potražiti pomoć logopeda. Postoje različiti pristupi u logopedskoj terapiji mucanja. Kad je riječ o predškolskom djetetu terapija se najčešće provodi kroz igru i savjetovanjem roditelja kako se odnositi prema djetetovu govoru.
 
 
 
Što roditelji / odgojitelji mogu učiniti:

  • Osvijestiti djetetu da je prihvaćeno i voljeno
  • Osvijestiti djetetu u čemu je uspješno (pjevane, crtanje,...).
  • Poticati dijete da bude neovisno, hrabriti ga u provođenju njegovih ideja.
  • U razgovoru s djetetom pažnju usmjeriti na ono što dijete govori, ne na to kako govori.
  • Pokazati strpljenje u komunikaciji, sačekati da dijete završi započetu rečenicu
  • Odrasli trebaju  biti djetetu dobar govorni uzor, svoj govor prilagoditi djetetu, govoriti jednostavnijim rečenicama, mirnije i sporije.
  • Pjevati s djetetom (u pjevanju nema mucanja, pa se tako podržava pravilan ritam koji je kod mucanja poremećen).
  • U razdobljima netečnog govora dati prednost neverbalnim igrama (crtati, modelirati, graditi…).
  • Ne prekidati dijete dok govori.
  • Ne upozoravati dijete na pogreške u govoru.
  • Ne govoriti djeteu  da stane, počne ponovo, duboko udahne ili da priča polaganije.
  • Ne govoriti umjesto djeteta, ne završavati njegove riječi/rečenice.
  • Ne kritizirati dijete kad muca, ne nagrađivati ga kad tečno govori.
  • Informirati djetetovu bližu okolinu (vrtić, rodbinu) o govoru djeteta i ne dozvoliti da mu se rugaju ili kritiziraju.
  • Ako je dijete svjesno poteškoća u govoru, razgovarati s njim na primjeren način o tome, objasniti djetetu da svi ljudi ponekad mucaju.
  • Ne doživljavati djetetovo mucanje kao svoj neuspjeh i krivnju.
 
 
 

Neke činjenice o mucanju:
Javlja se češće kod muškaraca nego kod žena (3,5 : 1)
Osobe koje mucaju nisu manje inteligentne od osoba koje ne mucaju
Mucanje nije naučeno imitiranjem druge osobe koja muca
Javlja se u svim kulturama i socijalnim grupama
Mucanje je moguće prevladati na način da ono ne predstavlja prepreku za tečnu komunikaciju
 
 
logopedinja, dv Cvrčak
 
 
 
Više u priručniku:
Najčešći poremećaji jezično-govorne komunikacije djece predškolske dobi; D.Andrešić, N.Benc Štuka, N.Gugo Crevar, I.Ivanković,V. Mance, I.Mesec, M.Tambić


© 2021 Vrtić Cvrčak. Sva prava pridržana.